Legende

Srce je usamljen lovac



Mršavkoje, uprkos balkanskim metilima, privukao publiku kao magnet. Nije pevao na kvarno. Njegove pesme nisu bile imitacija života.
Toma Zdravković ostaće za vjeki vjekov junak novokomponovane tragedije. Promovisao je novi stil života: zaljubiti se, nesrećno se zaljubiti, napiti se, napisati pesmu koja postaje hit, otpevati tu pesmu, dotaći dno i... sve ispočetka.
Brojni brakovi, bezbrojne ljubavi, bolest, uludo straćeni novac, putovanja, jad i sreća „na kapljice", doveli su Tomu Zdravkovića u veoma nezgodnu poziciju: postao je lider, umorni lider.Lideri se, kao što znamo, oslanjaju isključivo na narod.Narod Tome Zdravkovića sastoji se od umornih intelektualaca svih kategorija, umornog radništva i seljaštva, umornih devojčica i njihovih mama, umornih alkoholičara i apstinenata, umornih partijaca i subotara...Sto je sasvim normalno za čoveka koji je dan odmora proglasio za najtužniji dan.




Dok svaki ovdašnji estradni radnik u svojoj zanatskoj radionici privatno sanja da bar mesec dana bude u modi i da sa-mog sebe gleda na naslovnim stranama, topeći se od uživanja - Tomu Zdravkovića takvi problemi već odavno ne muče. To-ma je stalno u modi, makar to bile setne šezdesete, cinične sedamdesete ili suro-ve osamdesete godine, jer se pesme koje je Toma napravio, kao kafanske himne po nepisanoj tradiciji prenose s kolena na koleno, pa je danas njegova publika isto ta-ko mlada kao ona iz pedesetih godina kad je u leskovačkoj „Dubočici" prvi put stao pred mikrofon.



Životno putešestvije Tome Zdravkovića ima sve elemente avanturističkog filma, s primesama trilera. „Kralj kafane" i ,,poslednji beogradski boem" upoznao je u svojoj karijeri sve što se upoznati moglo: i neslućene visine popularnosti, i dno živo-ta, nemaštinu i ogromnu lovu koja mu je nehajno odlazila iz ruku - a sve je to pro-šarano, žestokim sudarima sa alkoholom i kockom, da posle svega, kao pedeseto-godišnjak, Toma Zdravković ostane isti zanesenjak i zaljubljenik u kafanu. Ili u ži-vot. Razlike ionako nema.



Melodramu nikad nije svesno stvarao, niti joj se predavao, ali je svaki „hepiend" u karijeri primao kao nešto normalno i za-služeno, kao pročišćenje posle golgote kroz koju je prolazio. A ostalo je mnogo da se pamti. Od pesama „Umoran sam od ži-vota", „Danka", „Dotak'o sam dno života", „Sliku tvoju ljubim", „Ciganka", „Buket belih ruža", „Tamburaši, tamburaši" - do euforičnih koncerata i zakletvi kafanskih go-stiju da je Toma car i legenda, i da je tu kraj, potop i tačka.
I time je, uz litar belog i sifon - sve rečeno

Eh jedan je Toma.. Bog mu zdravlje dao... (ups-ipak uzeo?)

Hoćemol na Tomin koncert u kafani kod dva goluba bela 1969

Hocemo, samo sto je steta da necemo moci slusati live verziju, nego u ovom slucaju NEdosadni playback...

Dr. Himzo Polovina (rođen 11. marta 1927. u Mostaru, u kvartu Donja Mahala, a preminuo 5. augusta 1986) je bio poznati bosanskohercegovački prikupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, odličan poeta i doktor - specijalista neuropsihijatar.

Mnogi smatraju da je on najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme se karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumjevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.




Rana mladost
Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog muzikalnog oca Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Otac Mušan je volio pjesmu pa bi Himzu sa svojom braćom i sestrama poredao ispred sebe i tjerao da pjevaju u jedan glas. Često ih je savjetovao da idu u Muslimansko društvo "ITIHAD".

Pored značajnijeg učešća u dramskoj sekciji M.D. "ITIHAD" tu je usavršio svoje recitatorske mogućnosti. To je bilo između 1935. i 1940. godine. Pred sam Drugi svjetski rat je počeo da uči violinu kod poznatog profesora i majstora violine češkog porijekla Karla Malaceka.

Bio je član folklornog ansambla RKUD "Abrašević", od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Sa pomenutim ansamblom odlazi na turneje po selima i gradovima bivše Jugoslavije. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.


Obrazovanje
Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD "Slobodan Princip - Seljo", a nastupa i sa KUD "Ivo Lola Ribar", KUD "Proleter", ZKUD "Vaso Miskin - Crni", KUD "Miljenko Cvitković", te za amaterska društva koja su imala muzičke multietničke programe.

Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista - neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Užem krugu medicinskih stručnjaka poznati su njegovi naučni radovi iz pomenutih oblasti objavljenih u stručnim publikacijama. Bio je cijenjen ljekar u Bolnici za mentalnu rehablitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti.


Pjevačka karijera
Pored govorne mane u izgovaranju glasa "r" uspio je zagolicati muzičke stručnjake pjesmom: "Mehmeda je stara majka karala" (u kojoj imaju samo dva "r"). Tada se u Radio Sarajevu pjevalo uživo. To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika.

Himzo Polovina je u pjevačkoj karijeri proveo više od trideset godina. Nastupao je u zemlji i inostranstvu prenoseći slavu narodne pjesme, a posebno sevdalinke. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča koje su dostigle milionske tiraže, kao i nekoliko audio kaseta visoke muzičke vrijedosti. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo. Često je nastupao na koncertima priređenim u humanitarne svrhe, po bolnicama, domovima penzionera, iznemoglih i starijih osoba, domovima za napuštenu djecu, klubovima lječenih alkoholičara itd.

Polovina je pet godina pauzirao na Radio Sarajevu zbog nesporazuma sa ljudima te kuće. Slušaocima je za tih pet godina nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju. U međuvremenu, jedan savezni žiri, ocjenjujući pjevače narodnih pjesama, dao je visoku ocjenu Himzi Polovini, naročito ističući njegov stil i afinitet prema višim estetskim vrijednostima u sadržaju pjesme. I žiri je kao i slušaoci bio impresioniran kada je Himzo, kako to samo on umije, tiho i osjećajno, zapjevao: Nevjera je tuga golema na srcu...

Himzo je pjevao skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine, o lijepom gradu Višegradu, o postanku Banja Luke, o Saraj Bosni - Sarajevu divnom mjestu, o Tuzli koju je opasala guja, o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni...

Nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo je u Plavu (Crna Gora) 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Po izjavi negovog brata Mirze Polovine, posljednja pjesma koju je otpjevao bila je Emina.

Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu.

Nakon smrti, Himzino muzičko djelo ostaje još popularnije, te mnoge radio stanice i disko kuće presnimavaju njegove muzičke materijale i emituju ih.

Bio je oženjen sa Fikretom Medošević. Imao je kćerku Rubinu i sina Edmira.


Priznanja
Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima: Estradnu nagradu BiH i bivše Jugoslavije. Njegove vitrine krase srebrne, zlatne i dijamantske ploče, diplome i mnoga priznanja koja je za života primio.


Najpoznatije interpretacije
Zahvaljujući Himzi Polovini mnoge zaboravljene pjesme su ostale zabilježene za sva vremena. Neke od njih su i:

Voljelo se dvoje mladih
Čudna jada od Mostara grada
Dvore gradi Komadina Mujo
Jutros prođoh kroz čaršiju
Poletjela dva goluba
Otvor' vrata od hamama
Poljem se vija Hajdar delija
Mila majko šalji me na vodu

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.


* Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."

Joj draga Alma očekivao sam da staviš
Harisa Džinovića hehehe

hehehe Sta fali majke ti mile Harisu Dzinovicu? Lik dobio sva moguca svjetska priznanja za glas...

Svaki grad ima svoju postariju, neafirmiranu rock legendu pjesničke duše koju svi, ili barem većina smatra budalom i ludim "alkosom". Takav "trend" posebno je specifičan za bosanskohercegovačke gradove. U Bugojnu je legenda bio Gogo Traper, a saznajemo kako je to u Mostaru i dan danas Meho Džeger. Sin od Mika Dzegera (bar je tako rekao jednom drotu koji ga je zaustavio dok se vozio na gitarijadu u Novi Sad) je bio najveci roker kojeg je Mostar (a vjerovatno i citava BiH) upoznao.

U njegovu cast, par njegovih svjetski poznatih stihova:

Vaha

Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda,
rodio se u poznatom stočarskom kraju
u Jablanici
Kada je došao u Mostar
Asim Kamačo mu je postavljao štapove
i učio ga da pravilno hoda.
Vaha, ti si u Veležu bio idol
i mi ti se klanjamo

Zato Vahide, kada ti je
račun u kafiću 8 KM
reci konobaru «u redu je»
a ne da uzimaš kusur
da platiš parking u Jablanici


Striptizeta

Ti si moja striptizeta
jer se svake noći skidaš
preda mnom
moja mala striptizeto.

Pamtim tvoj seksualni hir za seksom
Ženo mog seksualnog života
Pa kada skineš sve sa sebe
onda vodimo ljubav
a ja te karam
i tako vodimo seksualni život
pa se opet karamo
ti i ja

Volim svaku pozu
da primjenim
kraljice seksa
a najviše volim kada mi sjediš u krilu
milo moje seksualno mače
koje se sklupča oko mene
oko masovnog rock idola
i skakača s mostova

Takvu ženu ne treba puštati niti je
davati drugom da vodi seksualni život
s drugim čovjekom,
niti ću te dati ikom moja lutko,
na koncu moja Anette

Sjeti me se moja kraljice seksa i droge
iako nisam drogeraš
mila moja Anette

OvakI ko Meho Džeger nisu legende nego GRADSKE NAHLADE

Eh Jasmine upropasti poentu price... pih

Biografija
Rođen je 1936. godine u Bileći. Tokom drugog svjetskog rata napustio je rodnu Bileću kao izbjeglica sa svojim roditeljima. Od tada je bio nastanjen u Banja Luci gdje je pohađao osnovnu školu "Šesta pučka škola". Nakon završetka rata vratio se u Bileću gdje je upisao i maturirao gimnaziju, a potom upisao višu gimnaziju u Trebinju. Nakon šestog razreda preseljava u Slavonski Brod gdje je nastavio školovanje u gimnaziji "Zlatko Šnajder", bio je među najboljim đacima i završio veliku maturu 1955. godine. Iste godine je preselio u Sarajevo i počeo studirati na Pravnom fakultetu. U Sarajevu je, nakon doseljenja, proveo ostatak života. Tokom rata (1992-1995) bio je teško ranjen u svojoj porodičnoj kući, ali nakon dužeg liječenja je ozdravio i nastavio se baviti muzikom. U društvu svojih prijatelja je često pjevao stare sevdalinke koje nikad nije snimio. Jedna od njih je "Na Ophodži prema Bakijama", a volio je pjevati i vranjanski sevdah.

Preminuo je 2. septembra 2007. godine, a dženaza (ukop) je obavljena 4. septembra 2007. godine u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Karijera

Tokom studiranja u Sarajevu, često je sa prijateljima "pjevušio" u hodniku tokom odmora. Njegovo pjevanje se svidjelo Hasku Haveriću koji ga je tada jedva nagovorio da postane član ansambla narodnih igara i pjesama studentskog društva "Slobodan Princip Seljo" gdje je polagao audiciju pred komisijom u kojoj su bili Selver Pašić, Selim Salihbegović i drugi. Zbog talenta kojeg je imao, odmah je bio primljen.

1956. godine po nagovoru ljudi iz ansambla je otišao na audiciju na Radio Sarajevo. Nakon što je položio audiciju (iz drugog pokušaja), dobio je termin da snimi dvije pjesme. Prve pjesme koje je snimio su bile "Kad ja pođem iz Sarajeva grada" i "Kasno prođoh kraj Morića hana" koje su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put na Radio Sarajevu. Prvi solistički koncert je održao u "Domu sindikata" u Beogradu 19. marta 1963. godine kojeg je otvorio pjesmom "Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo". Zatim su slijedile godine njegovog velikog uspijeha. Bio je pobjednik mnogih velikih muzičkih festivala, dobitnik Zlatnog mikrofona i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, zatim dobitnik Estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Dvorane u kojima je održavao solističke koncerte, širom svijeta, su bile prepune kad god je gostovao. Vrhunac svih tih gostovanja je bio održani koncert u prepunoj "Sydney opera house" dvorani u Sydney-u u kojoj je ušao u katalog izvođača i jedini je pjevač iz bivše Jugoslavije koji je u njoj gostovao. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva (uključujući i nekoliko sevdalinki uz saz). Bio je aktivan član Udruženja estradnih radnika BiH.

Safet Isović u politici
Safet je sebe oduvijek smatrao antikomunistom. Politikom se počeo baviti 1990. godine. Aktivno je učestvovao u osnivanju Stranke demokratske akcije, bio je među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA kojoj je on lično dao ime. Također je bio izabran za republičkog poslanika, a kasnije i za federalnog. Međutim zbog neslaganja sa političkim pravcima u kojima je SDA išla, 1998. godine se povukao iz politike i aktivnog djelovanja u stranci.

Antologijski snimci

"Đul Zulejha"
"Boluje Anka Prijedorka"
"Balada o Morićima"
"Djevojka sokolu zulum učinila"
"Grana od bora, pala kraj mora"
"Kasno prođoh kraj Morića hana"
"Mujo kuje konja po mjesecu"
"Moj dilbere"
"Kiša bi pala"
"Dvi planine viš' Travnika grada"
"Mujo đogu po mejdanu voda"
"Od sveg' me je sačuvala majka"
"Kolika je šeher Banja Luka"
"Put putuje Latif-aga"
"Vozila se po Vrbasu lađa"
"Slavuj ptica mala"
"Zmaj od Bosne"
"Haj, kakve Ajka crne oči ima"
"Vrbas voda nosila jablana"
"Akšam mrače, moj po Bogu brate".
"Zarasle su staze moje".
"Šta bi sevdah bez nas dvoje"


Diskografija
Tokom svoje dugogodišnje karijere, Safet je snimio nekoliko stotina pjesama. U početku su se snimale "singlice" sa dvije pjesme, zatim sa četiri. Polovinom 1970-ih je počeo snimati LP (Long play) albume, a kasnije CD-e.